Off road adventure - Prokletije 2009 by Maksim Gržinčić - Max

U ovo kratko vrijeme od kada postoji naš klub mnogo se putovalo, pojedinačno, u manjim i većim grupama, no uglavnom „Lijepom Našom“ i tu i tamo susjednom Slovenijom. Teško je skupiti ekipu koja može dobiti u isto vrijeme godišnji odmor, osposobiti automobil za duže putovanje, na kraju to sve i izfinancirati. No kad je volje sve se može. Dariju Saletniku koji vikendom obilazi planine u svom obnovljenom „Rusu“ postalo je malo „pretjesno“ i na um mu je pala Albanija-nije tako daleko, a tako je nepoznata i egzotična. K tome do Dubrovnika se može i brodom, a od tamo odmah se baciti na teren. Trebalo je još samo naći par istomišljenika i „Show must go on“.
Na našem tradicionalnom rokovskom okupljanju prošle godine malo se popričalo o Prokletijama, Albaniji i stvorila se mala, ali odvažna ekipa koja nije mogla reći NE tom izazovu. Prošlo je par mjeseci, nekoliko telefonada i konačno slijedi prvi satanak. Sa UAZ-om putuju Dario Saletnik kao vozač i ja,Maks Gržinčić kao suvozač, sa specijalnim zadatkom da sve što se dogodi na putu bilježi perom, kamerom, fotoaparatom. Ostatak ekipe čine, Darko Matrljan i Vlatko Hrženjak koji putuju Toyotom te Davor Brajković koji na put ide Land Roverom.
Dario je već na prvi sastanak donio gomilu karata sa iscrtanim rutama putovanja, prospekte koje je dobio u albanskoj ambasadi u Zagrebu i trebalo je jedino odrediti datum polaska. Saznajem da sam od 05. lipnja pa tko zna do kada negdje u Albaniji. Intezivnije pripreme za ovo putovanje trajale su tri mjeseca. Trebalo je srediti terence, nabaviti svu potrebnu opremu kako za automobile tako i za njhovu posadu, odraditi niz poslova vezanih uz sponzore, medije, satelitsko praćenje.
Svi smo članovi Off road kluba „Uspon 4x4“ sa sjedištem u Klani te smo sa ostalim članovima u okolici Klane odradili i nekoliko probnih vožnji. Naši terenci izgledali su dobro i ulijevali povjerenje, još da se sredi par sitnih detalja i može se krenuti u avanturu nazvanu „Prokletije 2009“.
Došao je i taj dan, dan polaska. Spremam osobne stvari, vreću za spavanje, provjeravam dokumente,fotokopije istih, vojničku porciju iz JNA za koju sam mislio da više nikad neće biti u upotrebi,tu je i dalekozor, kompas, foto oprema, kamera, niz punjača, pretvarača, baterija. Jedva čekam Darija i ekipu da dođu i da se krene-jednom sam nogom već na putu. Ipak još ima predrasuda i kod kuće ostavljam sat da ne bih prošao kao „smješni američki grm“ za posjeta Tirani.
Ispred „History Pub“-a u Klani obrela se tog povijesnog 05.lipnja 2009. godine tri naša šarena terenca natrpana opremom i članovi kluba te rodbina koja nas je došla ispratiti. Kolona trenaca krenula je prema Žabici gdje slijedi ispijanje putne rakije. U 18 sati tri šarena terenca ulaze u trajekt „Liburniju“ i čekaju polazak za Dubrovnik, ostatak ekipe u dobrom raspoloženju odlazi svojim kućama. Sjedimo na palubi trajekta i ko na iglama čekamo da se stara kanta odvoji od kraja i da to putovanje doista počne. I počelo je.
Sjedili smo na palubi, i počeli se upoznavati. Pet ljudi koji ne provode zimske večeri skupa u kafiću, koji se površno ili jedva poznaju; pitam se kako li će to završiti. Budi me nekakvo lupanje. Jutro je, pristali smo u Splitu. Selimo se na trajekt „Dubrovnik“. Nešto je moderniji i udobniji nego ovaj prethodni, no ovo putovanje morem postaje i više nego zamorno. Stajemo u Starigradu i Korčuli, gubimo mnogo vremena na privezivanja, odvezivanja, ukrcaje, iskrcaje. Nikako stić do tog Dubrovnika. Malo čitanja, malo dremuckanja i evo nas konačno u Dubrovniku. Već je 18 sati, a mi željni putovanja.
U Dubrovniku nas dočekuje Tonči, Dariov prijatelj i poslovni partner i vozi ispred nas svojim BMW-om 1200 GS .Izvlači nas iz gužve, rastajemo se pa put Konavala. Dok si reko keks evo nas na prijelazu „Debeli Brijeg“. Do auta nam dolazi gospođa i nudi ekološku taxu koja stoji 10 eura (euro je inače službena valuta u C.G.) koju lijepimo na prednje staklo, prolazimo uz policiju i carinu i bez problema ulazimo u Crnu Goru.
Vozimo Boka Kotorskim zaljevom, za dana snimamo nekoliko lijepih pejzaža. Zaustavljamo se u mjestu Ljuta gdje smo večerali u „Starim mlinima“, prespavali na betonskoj obali u vreći i konačno shvatili da je avantura krenula.
Oko 10 smo u Kotoru, prelijepom gradu Bokelja koji smo morali razgledati. Vozimo dalje prema Baru, gdje krcamo gorivo te se dižemo prema graničnom prijelazu Sukobin. Nakon formalnosti na crnogorskoj granici krećemo dalje bijelom prašnom cestom i nakon nekog vremena stižemo u Muriqan. Albanski carinici i policajci rade na 33 okretaja, no ne gnjave previše.Ispunjavamo carinski formular, pokazujemo brdo opreme u prtljažnicima, na što oni samo sliježu ramenima. Na kraju vadimo par kantica pive, red bula i soka, dajemo službenicima i palimo mašine-Albanijo evo nas!

>>>>>